U ovoj se operi sve miješa: potraga i dječje drvce, drevni simboli i mitovi kroz prizmu psihoanalize, nevaljali roman i masonske teme, suptilni rodni odnosi, slatko zvučni Mozart-ovi zborovi, koji još malo - i cijela dvorana pjevat će, kao na rock koncertu, sve što trebate je ljubav. Ljubavnici prolaze kroz strašne testove kako bi se upoznali, a kad se sretnu, prolaze - već zajedno - ne manje strašni. Svatko poželi za svakim, svatko spasi svakoga, mnogi žele ubiti jedni druge ili sebe, ali na kraju će se svi voljeti.
Za glavnog moskovskog arhitekta Sergeja Kuznjecova ovo je drugi posao dizajnera produkcije (prvi je uvodna predstava Helikon-Opere nakon rekonstrukcije 2015.). Njegova koautorica Agniya Sterligova (Planet 9) već ima iskustva u kazališnoj scenografiji. Na tiskovnoj konferenciji uoči premijere "Flaute" 12. studenog, autori predstave podijelili su svoje dojmove.
Prema Sergeju Kuznjecovu, on i Agnija Sterligova nisu dolazili toliko iz glazbe koliko iz scenografske tradicije, gledali su puno materijala, nisu se željeli ponoviti. “Ovo je emisija koja balansira na rubu pop arta i kiča, ali ne prelazi tu granicu, emisija u kojoj nikome neće dosaditi. Mozart bi bio zadovoljan - sažeo je glavni arhitekt. - Ovo je razmišljanje o sukobu i gravitaciji jednih prema drugima muškog i ženskog svijeta, što se tiče svih nas. Sva se bića mogu identificirati s nekim spolom. Oni koji to mogu, bit će zainteresirani, a ostali će napokon razmisliti i odlučiti. Mislimo da će nakon izvedbe svi jednom odlučiti po ovom pitanju."
Agniya Sterligova konkretizirala je ideju: „U dijalogu s redateljem Ilyjom Ilyin-om došli smo do slike Lunaparka slične onoj koja je bila početkom dvadesetog stoljeća u New Yorku na Coney Islandu. Ovaj izbor nadahnut je i kostimima na napuhavanje pop-umjetnice Aleksandre Sharove. Rotirajući vrtuljak velikih razmjera, koji je ujedno i Hram mudrosti, postao je pozadina za sučeljavanje muškog i ženskog svijeta. A umjetnički direktor "Helikon-Opere" Dmitrij Bertman rekao je važne riječi o ulozi arhitekture. Rekao je: „S Sergejem Kuznjecovom prijatelji smo dugi niz godina, napravio je ekspoziciju za otvaranje našeg kazališta i već dugo želimo postaviti„ Flautu “. Sergej Kuznjecov uopće nije dužnosnik, on je protu službenik, pravi umjetnik. Moderno kazalište je simbolično, doba imitacije je prošlo, oslikane zavjese više nisu relevantne, danas arhitekti stupaju na pozornicu, to vidimo u kinima u cijelom svijetu."
Unatoč muzikološkom obrazovanju, nikada nisam mogao razumjeti, ali čak i zapamtiti radnju Čarobne frule i koncentriran isključivo na glazbu. Zašto čarobnjak Sarastro (što znači poklonik vatre Zaratustra) poziva Egipćaninu Izidu i Ozirisa? Čini se da su "iz različitih opera". Libretistički slobodni zidar Shikaneder (on je ujedno i prvi izvođač Papagena) nagovještava egipatsko tajno znanje, koje su voljeli masoni, ali kakve veze Perzija ima s tim? Zašto je perzijski mudrac oteo princezu? Ispada da podučavamo mudrosti, a nikako da se vjenčamo. Zašto onda dopušta Mavru da je čuva, koji organizira prirodno uznemiravanje (tema princeze i čudovišta)?
Prije početka akcije na zavjesi vidimo akvarel Sergeja Kuznjecova na kojem je prikazan vrtuljak, koji također izgleda poput lustera, koji tijekom uvertire učinkovito počinje pušiti ili kapati bojama. Tada se zavjesa digne i nađemo se u parku Luna i tu se može dogoditi sve što želite: strašne opasnosti i strašne avanture. U prvom se činu na pozornici izgradi tobogan, duž kojeg juri vlak - a ispostavilo se da to nije vlak, već zmija koja goni princa Tamina. Zmija ga je zamalo pretekla, ali u zadnji ga trenutak spašavaju tri paklene dame u crnom i crvenom - vile Kraljice noći.
U parku Luna čekamo fer nastupe i zadatke s testovima koje moramo položiti. I nije slučajno što Kraljica noći puzi iz čaše kokica, a crne zmije na kojima sjedi - ne zastrašujuće, na napuhavanje - smanjuju patos poznate, najteže u svijetu arije iz F o treća oktava. (Inače, arija je sjajno zvučala, kao i tenorski dio Tamina i bas djeda-profesora Sarastra. Općenito, pjevaju, u šali se noseći s Mozartovim instrumentalnim dijelovima, nezgodnim za pjevanje, orkestar svira s ukusom, bez ulazak u druga razdoblja. Za uši - puko oduševljenje. Ali mi nismo o tome).
U središtu scenografije Čarobne frule nalazi se svojevrsno svjetsko drvo koje je obojeno različitim bojama: plamiči i pucketa kad junaci prolaze kroz vatru, plavi i žubori kad prolaze kroz vode, sjaji zlatom Hram Sarastro. (Čitao sam da je ovo vrtuljak, već sam napisao recenziju, ali asocijacije na biblijsko drvo spoznaje dobra i zla samo ga ukrašavaju, jer govorimo o poznavanju dubina ljudske prirode i njihovom prosvjetljavanju). Oblik i metalne strukture stabla takvo su zvono kule Šuhov, konstruktivističko zvono (i trčeći naprijed, reći ću da će tada oko njega izrasti konstruktivistička metalna zvona). Ovaj toranj dobro drži kompoziciju, uvijek je u središtu i glavnom, pomaže u izgradnji koreografije, rotira se na okruglom stilobatu prilikom promjene krajolika. Medijski zaslon s lijeve strane pozornice komentira što se događa.
Boja igra veliku ulogu u scenografiji, u interakciji sa svijetlim pop-artom na napuhavanje kostima. Boje su simbolične i pomažu u razotkrivanju složene priče. Zaljubljena djeca - princ Tamino i princeza Pamina - imaju svoje boje. Princeza je ružičasta, a Tamino je u plavom poslovnom odijelu, alter ego publike, tek na kraju pretvara se u čeličnog ratnika. Za razliku od zaljubljene djece, postoji starija generacija - majka Night i mudrac Sarastro, ona utjelovljuje tamni ženski princip (crna boja, crne vile, zmije i majmuni), on je sunčani, inteligentni muški princip (zlatni oklop, zlatni ratnici i zlatni skakač s lurexom). Night i Sarastro imaju težak frojdovski odnos jedni s drugima i s mlađom generacijom. Svađaju se oko princeze, on ju je ukrao, kučkina majka je ljubomorna na svoju kćer na Sarastro (ili Sarastro na svoju kćer?), Čak ga i želi ubiti. No, onda su se starci pomirili i s kovčegom pojurili na putovanje, nije uzalud Night otpjevao drugu ariju na ružičastom labudu na napuhavanje, zaljubio se, mora se pomisliti (opet mi padaju na pamet njemački labudovi Nabokova). Sve scenografije i koreografije neprestano rade s crnim i zlatnim bojama, uključujući i izgradnju mnoštva scena. Vojnici Sarastra savršeno su riješeni u obliku zlatnih ljudi u oklopu a la Star Wars. A žene mu također služe, ali ne crne, već prosvijetljene, mjesečine, u bijelim skafanderima.
Ako ćemo bojama dodijeliti rodne simbole, onda je Papageno jedini od svih junaka obojenih u dugine boje s prevlašću ljubičaste i narančaste boje. On je najnapuhaniji. Shvati kako želiš. Ista je duga, u suknji od balona, i njegova zaručnica Papagena. Općenito, Papageno je tipični sluga iz skitničkog romana, korelira s princom kao Leporello s Don Juanom, Sancho Panso s Don Quijoteom. Puno pije, puno laže, svega se boji, ali upravo je on spasio princezu od Mavara. Mozart je napisao singspiel, vodvil s glazbenim brojevima i razgovornim napomenama za jednostavno kazalište. Tekst poznate arije hvatača ptica prilično je prljav, ali ovdje se ne čita. Ovdje je hvatač ptica dječji junak i istodobno lupež, smanjujući patos glavnog para princa i princeze. Ljubavnici moraju proći testove vatre, vode i ubilačke tišine. Najgora stvar za ženu je kad muškarac s njom ne razgovara (a u Orfeju je nije mogao pogledati, sjećate se?), A ona ne razumije zašto. I pjeva dirljivu ariju, tako da se ona rasplače. Princeza je pred samoubojstvom, podižući mač nad sobom. Papageno odmah nudi parodijsku verziju samoubojstva i obješen je na balonu.
U posljednjoj sceni, gdje se ljubavnici ujedinjuju, scenografi ih postavljaju na najpompoznije mjesto - na vrh strukture upravo tog tornja na drvetu, a ljubavnici se ljube u toranj, nagovještavajući kraj hollywoodskog filma.
A koja je to čarobna flauta koja je pomogla da se polože svi testovi? Mislim da je flauta umjetnost, ona ublažava i strah i najčudnije i najcrnje početke koji postoje kod odraslih, pa čak i kod princeze (crni bik-Mavor koji je povremeno muči još je jedan arhetip strasti). A varijanta flaute su Papagenova zvona. Oni su jednostavniji, ali, unatoč tome, ako se na vrijeme "uključe" i dupliciraju na medijskom ekranu, tada svi, čak i negativci, počinju plesati, u plesno-generalizirajuću završnicu koja uklanja neprijateljstvo između junaka. Pritom zvona izgledaju poput Rubikove kocke, maskote iz blockbustera. I u posljednjoj sceni vidimo njihovu nepromjenjivu: konstruktivistička metalna zvona narasla su oko "kule Šuhov". Bila su to "djeca" željeznog drveta.
Moram reći i o broju tri. U uvertiri za operu postoje tri akorda. Tri nebeska dječaka - bijeli oblaci, iz kojih strše odbijene dječje glave, kad se pojave, tvore lijepe "bijele" slike. Dječaci pomažu princu. Suprotno su trima izopačenim crnim vilama Kraljice noći. A vile su usput i princu pomogle (ako ste izgubili nit zavjere, spasili su ga iz zmijskog vlaka). Kad je Kraljica noći otputovala sa Sarastrom, crnke, demonstrirajući veličanstvene sposobnosti strojeva, padaju u pakao - što se, pita se? Ili je kraljica oslobođena svojih mračnih početaka? Ili je to samo podsjetnik na završnu scenu Mozartovog Don Juana? Ipak, ovdje postoji određena rodna diskriminacija. Kao dječaci - tako bijeli, kao djevojčice - tako crni i dovraga. Feministice bi bile nesretne.
Kao što je rekao Sergej Kuznjecov, najljepša stvar Čarobne frule je njena dvosmislenost. Ima beskonačan broj interpretacija, jer se sve temelji na bajkama i mitovima, inicijacijama i arhetipovima, istovremeno smiješno i duboko, pa je stoga „Flauta“uvijek relevantna i daje prostor za maštu. A scenografija savršeno prikazuje sve ove simboličke i mistične podove i predstavlja gledatelju u lako asimiliranom show obliku.
